Us-9424/01, od 4

Iz obrazloženja: Tužitelji osporavaju zakonitost pobijanog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđena činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi navode kako su temeljem rješenja Porezne uprave Ispostave S. od 10. lipnja 1997. te ugovora o prodaji nekretnina u S. utvrđeni obveznicima poreza na promet nekretnina u svoti 148.344,07 kn, što je u ugovoru bilo prevaljeno na tužitelje koji su porez i uplatili. Tijekom stečajnog postupka nad »S.« d.d. — prodavateljem predmetnih nekretnina — što je otvoren 27. lipnja 1997. pokrenuta je parnica radi ništavosti kupoprodajnog ugovora, te je zaključena najprije izvansudska nagodba 26. listopada 1998, prema kojoj su kupoprodajni ugovori, u povodu kojih je razrezan i plaćen porez na promet nekretnina, utvrđeni ništavima, dok je 7. prosinca 1998. pred Trgovačkim sudom u Z. u predmetu broj P-3261/97, kako tvrde, zaključena izvansudska nagodba. Smatraju da nagodba ima obilježje sudske odluke te da imaju pravo na povrat poreza prema članku 21. stavak 1. i članku 22. Zakona o porezu na promet nekretnina.

Tužitelji predlažu da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo predlaže da Sud tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Prema rješenju Porezne uprave, Područnog ureda Z./Ispostava S., klasa UP/I-410-20/97-01/00089, ur. broj: 513-07-01/08-97-003, od 10. lipnja 1997, poreznom obvezniku »S. m.« d.d. iz S. utvrđena je osnovica poreza na promet nekretnina u svoti 2.966,881,50 kn na koju je razrezan porez na promet, prema stopi 5%, u svoti 148.344,07 kn, što je obveza tvrtke »S. m.« d.d. U obrazloženju se navodi da je ugovorom od 23. siječnja 1997. prodavatelj »S. m.« d.d. prodao kupcima M. i D. Ć. te »T.« d.o.o. (svi iz Male R. 32), nekretnine upisane u zk. ul. broj 2868 k.o. u S., što se sastoje od dijela nekretnine na kč. br. 2886/1, prema nalazu sudskoga vještaka, uz ugovorenu cijenu 943.200,00 kn te obvezu da porez na promet nekretnina plati kupac.

Tužitelji su 23. prosinca 1998. postavili zahtjev za povrat poreza na promet nekretnina, uz tvrdnju kako ]'e kupoprodajne ugovore poništio Trgovački sud te da je s prodavateljem »S.« d.d. u stečaju zaključen novi ugovor uz kupoprodajnu cijenu 475.903 njemačkih maraka. Budući da je Komisija za procjenu nekretnina Ispostave S. nekretnine procijenila na 2.966.881,50 kn, od čega je porez bio 148.344,07 kn, pošto su zaključili novi kupoprodajni ugovor prema kojem je isplaćena prometna vrijednost u svoti 1.790.000,00 kn, 5% poreza čini 89.500,00 kn te smatraju da je porez u svoti 58.844,07 kn preplaćen, pa zahtijevaju povrat. Tužitelje se poziva i na izvansudsku nagodbu. Tužitelji, dakle, nisu zahtijevali povrat cijeloga uplaćenog poreza na promet nekretnina, nego samo dijela, polazeći, očito, od pretpostavke kako bi u novome postupku utvrđivanja porezne obveze bila prihvaćena prometna vrijednost za koju navode da je cijena što su je platili, odnosno kao da je već donijeto rješenje od utvrđivanju porezne obveze za te nekretnine na temelju prometne vrijednosti 1.790.000,00 kn.

Tuženo je tijelo utvrdilo da tužitelji nemaju pravo na povrat poreza, prema članku 21. Zakona o porezu na promet nekretnina (NN 69/97), što ovaj Sud ocjenjuje ispravnim.

Odredbe, naime, u članku 21. Zakona o porezu na promet nekretnina propisuje da osoba koja plati porez na promet nekretnina, kamate, troškove prisilne naplate ili novčanu kaznu koju nije bila obvezna platiti, ima pravo na povrat plaćenih odnosno više plaćenih svota, što će ih se vratiti osobi od koje su naplaćeni na njezin zahtjev, u roku 30 dana nakon podnošenja zahtjeva. Porez je, dakle, što ga nije trebalo platiti onaj na promet nekretnina što je plaćen u svoti većoj od utvrđene u rješenju o poreznoj obvezi, ili plaćen porez na promet nekretnina što rješenjem nije uopće utvrđen, no ovdje nije riječ o tome. Tužitelji su platili porez na promet nekretnina u svoti iz rješenja, što je postalo konačnim i pravomoćnim. Tužitelji, prema tome, nisu mogli ostvariti pravo na povrat poreza na promet nekretnina plaćenoga prema zakonito donesenoj odluci, uz poziv na članak 21. Zakona.

Tuženo tijelo, međutim, pogrešno utvrđuje da je imalo temelja, pozivom na članak 22. Zakona o porezu na promet nekretnina, osporiti pravo tužitelja na povrat plaćenog poreza jer da kupoprodajni ugovor nije poništen sudskom odlukom, a da izvansudska nagodba nema taj značaj. Članci 22. Zakona, uz ostalo, propisuju da porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza, ako se ugovor raskine ili poništi odlukom Suda. Tužitelji su zahtjevu za povrat plaćenog poreza na promet nekretnina priložili presliku izvansudske nagodbe u parničnom predmetu broj P--3261/97 pri Trgovačkom sudu u Z. što su je zaključili 26. listopada 1998. glede predmetnih nekretnina s društvom »S.« d.d. u stečaju, kojeg zastupa stečajni upravitelj, te utvrđuju da su ugovori ništavi, uza suglasnost da odluku provede zemljišno-knjižni odjel Općinskog suda u S. Prema potvrdi javnog bilježnika M. J. u Z. upisanoj pod poslovnim brojem OU-360/98 s jednakim nadnevkom, javni bilježnik potvrđuje kako je tu ispravu ispitao i utvrdio da ona prema obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a prema sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je ispravu pročitao i upozorio kako potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnoga javnobilježničkog akta te kako sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice što za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Bila bi, dakle, u pitanju isprava sa snagom javne isprave, odnosno sudske odluke, što znači da je tužiteljima valjalo priznati pravo iz članka 22. rečenog Zakona.

Prema članku 325. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99), Sud presudom odlučuje o zahtjevu u vezi s glavnom stvari (i sporednima), dok se na osnovi članka 321. stavak 1. Zakona predviđa da stranke mogu u tijeku cijelog postupka pred parničnim sudom prvoga stupnja zaključiti nagodbu o predmetu spora (sudska nagodba) — prema stavku 2. glede cijelog tužbenog zahtjeva ili dijela, dok članak 322. stavci 1. i 2. Zakona predviđa da se sporazum stranaka o nagodbi unosi u zapisnik, pa se nagodbu smatra zaključenom kada stranke, nakon što ga pročitaju, potpišu zapisnik. Prema tome, spor se može razriješiti i sudskom nagodbom, s jednakim pravnim učinkom kao da je donesena sudska odluka u obliku presude. Ovdje valja imati na umu kako je, nakon što je Zakon o parničnom postupku iz 1976. preuzet u hrvatski pravni sustav 1991, donijet Zakon o javnom

bilježništvu, što ga se počelo primjenjivati od 31. ožujka 1994. godine. Taj Zakon utvrđuje ustrojstvo, ovlast i način rada javnoga bilježništva kao javne službe (članak 1). Javnobilježnička služba sastavlja i ispostavlja javne isprave o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima se utemeljuju prava, ovjerovljuje privatne isprave, prima na čuvanje isprave te obavlja ostale poslove iz članka 2. Zakona. Javnobilježničke jesu isprave o pravnim poslovima i izjavama što su ih sastavili javni bilježnici (javnobilježnički akti), zapisnici o pravnim radnjama što su ih obavili ili kojima su bili nazočni javni bilježnici (javnobilježnički zapisnici) i potvrde o činjenicama što su ih posvjedočili javni bilježnici (Javnobilježnička potvrda), a imaju snagu javnih isprava, ako se pri sastavljanju i ispostavljanju ispuni propisane bitne formalnosti, te javnobilježnički akt može biti izvršna isprava u okolnostima što ih predviđa ovaj Zakon (članak 3). Članak 59. Zakona uređuje način potvrđivanja (solemizaciju) privatnih isprava. Određeno je (stavci 1. i 2) da sudionici u pravnom poslu mogu isprave o pravnom poslu potvrditi u javnog bilježnika, dok potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta te, ako je sastavljena sukladno članku 54. Zakona, ima snagu i izvršnoga javnobilježničkog akta. Javni će bilježnik privatnu ispravu ispitati na osnovi članaka 34, 57. i 58. Zakona, i ako nema zapreka, potvrdit će je. U ovome primjeru, dakle, radilo bi se o privatnoj ispravi što ju je potvrdio javni bilježnik sukladno Zakonu o javnom bilježništvu. Takva izvansudska nagodba, prema pravnim učincima izjednačena je, smatra Sud, sa sudskom nagodbom, što znači sa sudskom odlukom.

Iz toga proizlazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. U ponovnom postupku tuženo tijelo treba obaviti uvid u izvornik rečene nagodbe što ju je potvrdio javni bilježnik, te nakon toga odlučiti o tužiteljevu pravu sukladno članku 22.Zakona.

Us-11894/2001, od 22. ožujka 2006.

Zakon o porezu na promet nekretnina

Prema članku 9. stavak 1. Zakona, osnovica je poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja, a tržišnom vrijednošću nekretnina razumijeva se cijenu što je se postiže ili može postići na tržištu u trenutku njezina stjecanja, a nju se u pravilu utvrđuje na temelju isprava o stjecanju, kako propisuje stavak 2. istoga članka.

U ovoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj obveznik poreza na promet nekretnina, sukladno spomenutima zakonskim odredbama, jer je nekretnine stekao u vlasništvo temeljem rečenoga pravnog posla, no tužitelj i u žalbenom postupku prigovara utvrđenoj osnovici za razrez poreza, odnosno vrijednosti nekretnina, smatrajući da ta vrijednost ne može biti ekvivalent osiguranoj tražbini jer ne čini procijenjenu stvarnu vrijednost nekretnina već ukupnu svotu potraživanja banke, i to s kamatama, troškovima te porezom na promet.

Ocjenjujući zakonitost osporena rješenja, Sud smatra da je rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, i to zato što se ne može prihvatiti stajalište upravnih tijela, prema kojem je osnovica za razrez poreza u ovoj okolnosti cijena što odgovara svoti osigurane tražbine, već je prema pravnome shvaćanju suda Porezna uprava sukladno ovlaštenju iz članka 9. Zakona u o porezu na promet nekretnina, imala obvezu procjenom utvrditi tržišnu cijenu nekretnina jer, prema tvrdnji tužitelja, njezina vrijednost u ispravi o stjecanju nije realno iskazana — naravno, u svakome slučaju, neovisno je li vrijednost iskazana u višoj ili nižoj svoti od tržišne vrijednosti nekretnine, što čini cijenu kakvu se postiže ili može postići na tržištu u trenutku stjecanja, odnosno kad je ugovorena.

U nastavku postupka valja na nedvojben način utvrditi činjenice važne za pravilno rješenje ove upravne stvari, odnosno utvrditi tržišnu vrijednost nekretnina procjenom kako je Porezna uprava ovlaštena prema članku 9. stavak 6. Zakona o porezu na promet nekretnina.

Trebalo je stoga, temeljem članka 39. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine, broj 53/91, 9/92. i 77/92), osporeno rješenje poništiti, s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje, pridržavajući se prema članku 62, pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedba u pogledu postupka.

Us-10375/2001, od 8. veljače2006.

Porez na promet nekretnina

iz obrazloženja: Tužiteljica u tužbi navodi da je od pokojnoga S. K. naslijedila nekretnine u Z., i to kuću u površini 40 m , ali da nije procijenjena ta nekretnina nego zgrada koju je ona sagradila, što ne može biti predmet procjene jer nije ostavina. Da je u pitanju zgrada u površini 40 m proizlazi iz ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Z. u predmetu 0-9040/98 kojeg je tužiteljica primila 19. veljače 2001, što smatra dokazom činjenice kakvu, bez vlastite krivnje nije mogla prije iznijeti u tijeku postupka. Ističe kako je nasljednik pozvan na nasljedstvo i stječe sva prava nasljednika u trenutku smrti ostavitelja te da ostavinu utvrđuje sud, i to nije u nadležnosti poreznog tijela. Tužiteljica smatra kako su ispunjene pretpostavke iz članka 249. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku za ponavljanje postupka. Tužiteljica predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje, uz prijedlog da Sud odluči na temelju usmene rasprave na koju treba pozvati i tužiteljicu.

Tuženo tijelo, u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima u osporenu rješenju i predlaže da Sud odbije tužbu.

Tužba je osnovana.

Prema članku 9. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (»Narodne novine, broj 69/97), osnovica je poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja. Ovdje je sporan predmet oporezivanja: je li tužiteljica nakon smrti S. K., 21. listopada 1998, naslijedila staru obiteljsku stambenu zgradu u površini 40 m2 u Z. ili na istoj adresi znatno veću novu zgradu.

Članak 249. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku («Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96. — Odluka

Ustavnog suda RH) propisuje da se postupak, završen rješenjem protiv kojega nema redovna pravnoga lijeka u upravnom postupku, obnavlja ako se sazna za nove činjenice ili se nađe ili stekne mogućnost uporabiti nove dokaze kakvi bi, sami ili u vezi s već izvedenima i uporabljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Rješenje Općinskog suda u Z. XIV 0-9040/98, od 19. veljače 2001, što ga je tužiteljica dostavila uz prijedlog za ponavljanje postupka kojim je ispravljeno rješenje toga Suda broj: 0-9040/98, od 20. travnja 1999, uz naznaku da obiteljska zgrada u Z. ima površinu 40 m2, potvrđuje kako je u pitanju nov dokaz kakav je mogao dovesti do drukčijeg rješenja stvari. To je rješenje, doduše, predano u preslici, bez potvrde pravomoćnosti, ali je te nedostatke tužiteljica na poziv poreznog tijela u svako doba mogla otkloniti.

Pritom za samu stvar nije odlučujuće pitanje je li riječ o 40 m2 korisne površine ili ne, već samo je li u pitanju stara (manja) ili nova (veća) kuća kao predmet procjene, prema rješenju o nasljeđivanju.

Sud zato nalazi da su bili ispunjeni preduvjeti za obnovu postupka sukladno članku 249. točka 1. Zakona o općem upravnom postupku te da nije bilo podloge za odbijanje tužiteljičina prijedloga.

0 pravilnosti razreza poreza, prema rješenju prvostupanjskog tijela od 2. ožujka 2000. — što u povodu tužiteljičine žalbe potvrđuje rješenje tuženoga tijela klasa:

UP/II— 410-20/00-01/506, ur. broj: 513-07/00-2, od 5. prosinca 2000, glede čega je tužiteljica u ovome predmetu i stavila prijedlog za ponavljanje postupka — ovaj je Sud već odlučivao, te je u predmetu broj: Us-190/2001 donio presudu 4. studenoga 2004. kad je tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje, te u obrazloženju rješenja, uz ostalo, naveo kako se prvostupanjsko rješenje ne temelji na pravilno i potpuno utvrđenu činjeničnom stanju jer da iz zapisnika o utvrđivanju tržišne vrijednosti nekretnine ne proizlazi nedvojbenim da je tužiteljica naslijedila novosagrađen objekt uz procijenjenu (utvrđenu) tržišnu vrijednost. Kaže se kako, prema podacima u spisu predmeta, proizlazi da je tužiteljica naslijedila obiteljsku stambenu zgradu u Z. s površinom 40 m2, prema rješenju o ispravku rješenja o nasljeđivanju, i da je ta zgrada nakon smrti ostavitelja srušena, te da je na istome mjestu sagrađen novi stambeni objekt. Stoga je osporeno rješenje poništeno, temeljem članka 39. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92. i 77/92) i tuženom je tijelu naređeno da ima donijeti novo rješenje, pridržavajući se, prema članku 62. Zakona, pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedba glede postupka.

Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavak 2. Zakona, tužbu uvažiti i poništiti osporen upravni akt.

Sud ne smatra nužnim, sukladno članku 54. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, održati usmenu raspravu radi razjašnjenja stanja stvari.

Us-10292/2001. od 8. veljače 2006.

Porez na promet nekretnina

iz obrazloženja: Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja zbog povrede pravila postupka, pogrešno utvrđena činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je s E. G. 17. prosinca 1999. zaključio ugovor o nagodbi, sukladno Obiteljskom zakonu, koji uređuje imovinske odnose u vezi s bračnom stečevinom te da je ugovor zaključen zbog rastave braka, o čemu postoji pravomoćna presuda Općinskog suda u Z, br. P2-1366/99, od 23 lipnja 2000.

Ugovorom je imovina podijeljena na posebne potanko navedene dijelove, s tim da je vlastita imovina gospođe E. G., uz ostalo, dvosobna garsonijera u Z. s ukupnom površinom 40,62 m2, a da je zbog manje površine ugovoreno da tužitelj »isplati« svotu 2.000,00 DEM u kunama, prema srednjem tečaju HNB. Budući da su tužitelj i E. G. ugovorom uredili imovinsko-pravne odnose u vezi s rastavom braka, smatra kako prema članku 13. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina nema obveze plaćanja poreza. Ističe da nije u pitanju nikakav kupoprodajni ugovor, kako tvrdi tuženo tijelo, već da se ugovorom o nagodbi dijeli imovinu supružnika što je prema Obiteljskom zakonu njihovo suvlasništvo, uz dodatak 2.000,00 DEM što se tužitelj obvezao isplatiti jer je i ta svota njihova zajednička imovina. Zato što prema članku 13. stavak 1. točka 5. Zakona, bračni drugovi kad uređuju imovinske odnose u vezi s rastavom braka ne plaćaju porez na promet nekretnina, smatra se da ovdje ne postoji porezna obveza. Tužitelj kaže da nije podnio poreznu prijavu te s tim u vezi stavlja primjedbu na odredbu u prvostupanjskom rješenju da žalba ne odgađa izvršenje jer da je trebalo utvrditi da žalba odgađa izvršenje pobijanoga prvostupanjskog rješenja do donošenja rješenja o žalbi sukladno članku 165. stavak 2. Općega poreznog zakona. Tužitelj, naposljetku, navodi da se pravo vlasništva stječe tek upisom u zemljišne knjige, o čemu se ovdje ne radi, pa ni ne postoji predmet oporezivanja, kako predviđa članak 4. Zakona o porezu promet nekretnina.

Tužitelj predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

Tuženo tijelo. u odgovoru na tužbu, ostaje pri razlozima osporena rješenja i predlaže da Sud odbije tužbu.

Tužba nije osnovana.

Tuženo tijelo nalazi da je tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina, prema ugovoru o nagodbi od 17. prosinca 1999. što ga je zaključio s E. G. u Z. pri uređivanju imovinsko-pravnih odnosa, prema Obiteljskom zakonu. Navodi da su se prema članku 6. ugovora stranke dogovorile da će žalitelj, na ime razlike u veličini stanova što su predmetom diobe, isplatiti E. G. svotu 20.000,00 DEM te da stoga ovaj ugovor ima i obilježje kupoprodaje, budući da tužitelju diobom pripada stan u većoj površini od dijela zajedničke stečene imovine, pa da on isplatom u protuvrijednosti 20.000,00 DEM kupuje dio nekretnine koji kao stečena imovina u bračnoj zajednici pripada E. G. Navodi se, uz to, kako iz ugovora proizlazi da su ugovorne strane nekretnine iz članka 2. ugovora stekle kao bračnu imovinu i da im stoga pripadaju jednaki dijelovi, što znači da dio stana u većoj površini koji prema dogovoru pripao tužitelju pripada i E. G., pa pošto joj je diobom pripao manji stan, a pripadajuću razliku stječe tužitelj, ali isplatom, ovakvo je stjecanje nekretnine kupnja što podliježe plaćanju poreza. Stoga tuženo tijelo smatra neosnovanim tužiteljeve žalbene navode da ta dioba imovine ne podliježe plaćanju poreza prema članku 13. točka 5. Zakona o porezu na promet nekretnina, prema kojem se porez ne plaća kada bivši supružnici određuju koje će nekretnine pripasti kojemu bračnom drugu, ali bez isplate, a kada to čine uz isplatu, to više nije samo dioba, nego i kupoprodaja na koju da se te odredbe Zakona ne može primijeniti.

Sud, naprotiv, nalazi da su postojali preduvjeti za porezno oslobođenje sukladno članku 13. točka 5. Zakona porezu na promet nekretnina (»Narodne novine«, broj 69/97).

Članak 13. Zakona propisuje okolnosti kad postoji porezno oslobođenje pri nasljeđivanju, darovanju i drugome stjecanju nekretnina bez naknade, pa članak 13. točka 5. Zakona propisuje da porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade ne plaćaju bivši bračni drugovi kad ureduju imovinske odnose u vezi s rastavom braka. Prema presudi u spisima predmeta Općinskog suda u Z., poslovni broj: I-P/2-1366/99, od 23. lipnja 2000. rastavlja se brak tužitelja i E. G, a prema obrazloženju presude navedenim u iskazima tužitelja i tužiteljice, zajednica života prestala je u listopadu 1999. Prema poslovnom broju predmeta vidi se da je tužiteljica pokrenula spor u 1999, a potkraj te godine (17. prosinca 1999) stranke su zaključile ugovor o nagodbi kojim ureduju imovinsko-pravne odnose na postojećoj imovini sukladno Obiteljskom zakonu. Prema ugovoru, dijeli se ukupnu zajedničku imovinu, tj. nekretnine i novac. Prema tome, očito je riječ o uređivanju imovinskih odnosa tužitelja i E. G. u vezi s rastavom braka, kako tužitelj i navodi u žalbi. Uglavak iz članka 6. Ugovora, prema kojemu tužitelj na ime naknade za razliku u veličini stanova isplaćuje E. G. naznačenu svotu kuna kao protuvrijednost

20.000 DEM ne može se razmatrati odvojeno, već u kontekstu cijeloga ugovora što dijeli stečenu imovinu na sada bivše bračne drugove. Tužitelj je u žalbi tvrdio kako je naznačena svota također dio bračne stečevine, što tuženo tijelo nije prihvatilo, premda za to ne postoji uporište u spisima predmeta. Sukladno članku 252. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 162/98), bračna je stečevina određena kao imovina što su je bračni drugovi stekli radom za trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok su prema članku 253. stavak 1. OZ-a bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu ugovorili drukčije.

Slijedom toga, kad je posrijedi dioba bračne stečevine što se sastoji od nekretnina, pokretnina i novca, isplata bračnom drugu, kojem pripada manji dio nekretnina, na ime razlike, radi ravnomjerne podjele, ako je riječ o isplati iz bračne stečevine, nije stjecanje nekretnina uz naknadu.

No, tužbeni navod da stranke temeljem Ugovora o nagodbi uopće nisu stekle pravo vlasništva nekretnina jer ga se stječe upisom u zemljišne knjige, ne utječe na rješenje stvari jer prema članku 14. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, porezna obveza nastaje u trenutku zaključenja ugovora, odnosno drugoga pravnog posla kakvim se stječe nekretninu, dok ovdje, kad je u pitanju isplata iz bračne stečevine i nema porezne obveze.

Tužitelj je, napokon, u pravu glede pravnoga učinka žalbe. Prema članku 165. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 127/00), žalba odgađa izvršenje pobijanog poreznog akta do donošenja rješenja o žalbi, a iznimno ne odgađa glede akta donesena na temelju podataka što ih je porezni obveznik sam naveo u poreznoj prijavi. Tužitelj u ovome predmetu nije podnio poreznu prijavu jer je smatrao da i nije porezni obveznik, nego ju je podnijela druga osoba, pa prema tome nije bilo mjesta primjeni iznimke od pravila da žalba odgađa izvršenje pobijanog poreznog akta.

Trebalo je stoga, temeljem članka 39. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine, broj 53/91, 9/92. i 77/92), osporeno rješenje poništiti, s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje, pridržavajući se prema članku 62. Zakona, pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedba glede postupka.

Us-10292/2001, od 8. veljače 2006.

Zakon o porezu na promet nekretnina

iz obrazloženja: U tužbi tužiteljica navodi da nije sporno koliko je platila suvlasnički dio nekretnina u smislu utvrđivanja porezne osnovice kao što stoji u rješenju Ministarstva financija Republike Hrvatske. Sporno je to što treba platiti porez na svotu što ju je ovršenik njoj dugovao. Rješenjem o rastavi braka između M. U. i nje ovršenik joj je trebao plaćati uzdržavanje, a pošto to nije činio sudskim rješenjem stekla je pravo da se naplati iz njegovog suvlasničkog dijela kuće koja je bila bračna stečevina. Na dražbi nije bilo ponuditelja, pa je kupila njegov suvlasnički dio umanjen za dugovanu svotu radi koje je vođen ovršni postupak. Ministarstvo financija Republike Hrvatske pri utvrđivanju osnovice poreza na promet nekretnina nije to uvažilo, nego je obračunalo porez i na svotu što ju je ovršenik dugovao tako da na svoja potraživanja morala platiti još 5% poreza. lako to izričito ne navodi, iz tužbe se može zaključiti da predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje pri razlozima danima u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Sud prihvaća stajalište tuženog izraženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da je to tijelo pravilno postupilo kad je odbilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv uvodno citiranog rješenja upravnog tijela prvog stupnja, kojim je tužiteljici razrezan porez na promet nekretnina.

Naime, uvidom u spis predmeta, dostavljenom ovom sudu uz odgovor na tužbu je razvidno, da se rješenjem, broj: Rl-83/97-49 od 30. listopada 2000. godine tužiteljici dosuđuje suvlasnički udio nekretnina ovršenika U. M. u V. iz dijela nekretnina upisanih u z. k. ul. br. 3217 k.o. Grad B. i to kč. br. 965/2 dvor u Livadićevoj ulici od 408 m2 i kuća sagrađena na kč. br. 965/2 pomoćna građevina (limena garaža) i pripadajuće građevinsko zemljište, za svotu 65.692,88 kn (točka 1. izreke rješenja). Utvrđeno je, također, da će se opisane nekretnine predati tužiteljici nakon pravomoćnosti ovog rješenja o dosudi pošto kupac i ovrhovoditelj položi kupovnima u svoti 65.692,88 kn u roku određenom zaključkom o prodaji od 22. rujna 2000. godine (točka 2. izreke rješenja).

Rješenjem Općinskog suda u B Rl-83/97-49 od 15. prosinca 2000. riješeno je da se od kupovne cijene dobivene prodajom suvlasničkog dijela opisane nekretnine u visini od 65.692,88 kn namiruju sljedeća potraživanja: troškovi ovršnog postupka ovrhovoditeljice tužiteljice A. H. u svoti 5.314,15 kn, zakonska zatezna kamata na glavnicu duga predlagatelja ovršenika U. M. spram ovrhovoditeljice protustranke A. H. u svoti 12.101,39 kn, glavnica duga predlagatelja ovršenika U. M. spram ovrhovoditeljice protustranke A. H. u svoti 11.683,00 kn i troškovi postupka predlagatelja ovršenika U. M. u svoti 5.010,50 kn (točka 1. izreke rješenja). Rješenje također utvrđuje da se preostalu neutrošenu svotu uplaćene kupovnine u visini 31.583,84 kn ima vratiti predlagatelju ovršeniku U. M. (točka 2. izreke rješenja). Iz toga proizlazi da je tužiteljica, temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi stekla pola suvlasničkog dijela nekretnine, uz kupovnu cijenu 65.692,88 kn.

Članak 9. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj 69/97) propisuje daje osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja. Tržišnom se vrijednošću nekretnine razumijeva cijenu nekretnine što je postiže ili moglo postići na tržištu u trenutku stjecanja. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje se, u pravilu, na temelju isprava o stjecanju (stavak 2). Pri stjecanju nekretnine uz naknadu, osnovica je poreza na promet nekretnina ukupna svota naknade za preneseno vlasništvo nekretnine. Ukupnom svotom naknade smatra se sve što stjecatelj ili druga osoba za stjecatelja da ili plati za stjecanje nekretnine kao što je isplata u novcu, ustupljene druge nekretnine, stvari ili prava, preuzeti dugovi bivšeg vlasnika i dr. (stavak 3). Porezna

uprava ovlaštena je procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine (stavak 6).

Iz zapisnika je prvostupanjskog tijela od 17. studenoga 2000. razvidno da je to tijelo u provedenu postupku utvrdilo poreznu osnovicu temeljem kupovnine u svoti 65.692,88 kn, navedene u navedenim rješenjima Općinskog suda u B., kao cijena pola suvlasničkog dijela predmetne nekretnine što je stječe tužiteljica.

Prigovor tužiteljice da kupovnu cijena treba smanjiti na svotu 31.583,84 kn, jer su ostale svote činile dug ovršenika prema njoj i troškove, te da na njih ne bi trebala platiti porez, nije osnovan. Tužiteljica je, naime, za nekretninu platila cijenu 65.692,80 kn, a ta je vrijednost postignuta na javnoj usmenoj dražbi, budući da svota čini ukupnu vrijednost naknade za preneseno vlasništvo predmetne nekretnine, sukladno članku 9. stavak 2. Zakona o porezu na promet nekretnina. Činjenica što su u toj svoti bile tražbine tužiteljice kakve je ona ovrhom naplatila ne može utjecati na utvrđenje tržišne vrijednosti nekretnine u trenutku stjecanja.

Pravilno je, stoga, tuženo tijelo kao osnovicu uzelo 65.692,88 kn, što je tužiteljica platila kao cijenu za vrijednost nekretnine u vlasništvu ovršenika U. M., na što je razrezano 5% poreza u svoti 3.284,64 kn.

Osporenim aktom, slijedom toga, nije povrijeđen zakon tužiteljici na štetu.

Us - 11231/00 od 21.01.2004.

Zakon o porezu na promet nekretnina

Odredbom članka 9. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97) propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku stjecanja, dok je stavkom 2. istog članka Zakona propisano da se pod tržišnom vrijednosti nekretnine razumijeva cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku njezina stjecanja. Tržišna vrijednost nekretnine utvrđuje se, u pravilu, na temelju isprava o stjecanju. Stavkom 6. istog članka Zakona propisano je da je Porezna uprava ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine

Iz gornjeg proizlazi da se osnovica poreza na promet nekretnina utvrđuje, u pravilu, na temelju isprave o stjecanju, u konkretnom slučaju kupoprodajnog ugovora.

U spisu predmeta je priložen ugovor o kupoprodaji od 20. prosinca 1999. godine temeljem kojega je tužitelj kupio od L.M. iz S.B. nekretninu koja je upisana u z.k.ul.br. 4398 k.o. B.V. i to k.č.br. 2071/159 kuća i dvorište B.Č. od 375 m2 za kupoprodajnu cijenu od 100.000,00 kn.

Osporenim rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je vrijednost predmetnih nekretnina utvrđena procjenom u visini od 332.280,00 kn, o čemu je sastavljen zapisnik Komisije za procjenu nekretnina od 14. veljače 2000. godine i koji prileži u spisu predmeta.

U predmetnom se zapisniku od 14. veljače 2000. godine navode elementi za procjenu vrijednosti nekretnina kao što su lokacija, površina, starost, kvaliteta izgradnje i opće stanje objekta, opremljenost i stupanj izgrađenosti, te vrijednost zemljišta.

Međutim, u njemu nema usporednih podataka o nekretninama na tom području, a taj podatak nije naveden niti u prvostupanjskom, a niti u osporenom rješenju, što je bitno pri procjeni tržište vrijednosti nekretnina.

Tuženo tijelo trebalo je, naime, prema shvaćanju ovog Suda, u osporenom rješenju navesti podatke što upozoravaju da su na tom području i u to vrijeme nekretnine bile u prometu upravo po cijeni što ju je odredilo tuženo tijelo.

Stoga, tuženo tijelo u ponovljenom postupku treba utvrditi usporedne podatke o nekretninama što su bile predmet kupoprodaje na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina i u razdoblju u kojem je obavljena kupoprodaja, odnosno treba obrazložiti zašto smatra da je cijena utvrđena procjenom tržišna cijena, a da to nije cijena iz kupoprodajnog ugovora.

Zbog svega navedenog, osporenim je rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Us-12157/00 od 28. 4. 2004.

Zakon o porezu na promet nekretnina

Podaci spisa nesporno ukazuju da je tužitelj po pravomoćnosti rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda P., Ispostave P., Klasa: UP/1-410-20/1998-001/01935, ur.broj: 513-007-18/005-1998-002 od 19. listopada 1998., o razrezu poreza na promet nekretnina uplatio 5. studenoga 1998. utvrđeni iznos poreza od 6.510,00 kuna. Obveza je utvrđena poradi stjecanja (prometa nekretnine) na temelju ugovora o prodaji nekretnine sklopljenog 27. lipnja

1998. Tim je ugovorom, naime, tužitelj od prodavateljice S: P. stekao u vlasništvo nekretnine upisane u z. k. ul. br. 1138, k. o. G., za ugovorenu cijenu od 130.200,00 kuna. U naravi se radi o stanu površine 43,72 m2, koji se nalazi u gradi situiranoj na kat. čest. br. 408

Podaci nadalje ukazuju da tužitelj nije bio u mogućnosti prodavateljici isplatiti u potpunosti kupoprodajnu cijenu kako se obvezao (do 1. rujna 1998.) zbog ne realizacije kredita kod R. banke d.d., ekspozitura P. (potvrda banke od 17. ožujka 1999.). Stoga je na temelju sudske nagodbe od 2. rujna 1999. sklopljene kod Općinskog suda u P. (zapisnik br. P-1944/99 od 2. rujna 1999.) raskinut ugovor o prodaji nekretnina sklopljenih 27. srpnja 1998. između tužitelja i prodavateljice S. P., te su se obvezali jedno drugome vratiti ono što su primili po osnovi navedenog ugovora.

Stoga je tužitelj i podnio zahtjev za povrat plaćenog poreza na promet nekretnina. Prvi je zahtjev od 22. veljače 1999. odbijen (rješenje klasa: UP/1-410-20/98-01/1935, ur.broj: 513-07-18-05-99-4 od 19. svibnja 1999.) zbog neispunjavanja pretpostavki iz članka 22. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97), ali je tužitelj podnio 30. rujna 1999. novi zahtjev za povrat plaćenog poreza na promet nekretnina na temelju rečene sudske nagodbe. Tuženo tijelo u obnovi postupka, ocjenjujući tužiteljev zahtjev kao prijedlog za obnovu, odbija tužitelja, a da u stvari sada uopće ne ocjenjuje ispunjenje pretpostavki iz članka 22. Zakona o porezu na promet nekretnina, za povrat plaćenog poreza.

Naime, prema odredbi članka 22. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97, 26/00 i 127/00) ako se ugovor o prijenosu vlasništva na nekretnini raskine voljom stranaka u roku 60 dana od dana sklapanja ugovora, a prije nego što bude obavljen prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika ili ako se ugovor raskine ili poništi odlukom suda, porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza.

Dakle, nije sporno da porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza na promet nekretnina ako se ugovor o prijenosu vlasništva raskine ili poništi odlukom suda. U tom je smislu tužitelj i podnio zahtjev za povrat plaćenog iznosa poreza pa je valjalo u okviru ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja za povrat plaćenog poreza na promet nekretnina isti uzeti u razmatranje i meritorno o njemu odlučiti.

Us-12103/00 od 14.04.2004.

Porez na promet nekretnina

Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica na temelji Kupoprodajnog ugovora od 22. studenoga 1999., ovjerenog kod javnog bilježnika 22. studenoga 1999., kupila od prodavatelja jednu polovicu idealnog dijela nekretnine, koja u naravi predstavlja kuću i dvorište u Z., za ugovorenu cijenu od 125.000 njemačkih maraka u protuvrijednosti u kunama na dan isplate.

Nadalje iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica 22. prosinca 1999. tuženom tijelu podnijela prijavu poreza na promet nekretnina uz koji je priložila navedeni ugovor kupoprodaji.

Na temelju porezne prijave tuženo je tijelo izvršilo procjenu predmetne nekretnine i u zapisniku od 23. ožujka 2000. utvrdilo tržišnu vrijednost iste u iznosu od 520.200,00 kn.

Nadalje iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno 28. ožujka 2000. i uručeno tužiteljici 1. travnja 2000.

Tužiteljica je 15. ožujka 2000. sklopila s prodavateljem sporazumni raskid kupoprodajnog ugovora te je isti uz podnesaka dostavila prvostupanjskom tijelu 21. travnja 2000.

Prema odredbi 6lanka 4. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97 i 26/00) predmet oporezivanja je promet nekretnina. Prometom nekretnina, u smislu tog Zakona, smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj. Prema odredbi stavka 2. istog članka Zakona, stjecanjem nekretnine, u smislu stavke 1. ovog članka, između ostalog, smatra se kupoprodaja. Odredbom članka 6. istog Zakona propisano je da obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine.

Prema odredbi članka 14. spomenutog Zakona, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora, odnosno drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina, a prema odredbi članka 19. istog Zakona porezni je obveznik dužan platiti utvrđeni iznos poreza u roku 15 dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina.

Slijedom navedenih odredaba Zakona, porezna obveza nastaje danom stjecanja nekretnine, odnosno danom zaključenja kupoprodajnog ugovora, a porezni je obveznik dužan platiti utvrđeni porez u roku 15 dana o dana dostave rješenja.

Odredbom članka 22. navedenog Zakona, propisano je da ako se ugovor o prijenosu vlasništva na nekretnini raskine voljom stranaka u roku 60 dana od dana sklapanja ugovora, a prije nego što bude obavljen prijenos u zemljišnim knjiga-rna na novog vlasnika ili ako se ugovor raskine ili poništi odlukom suda, porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza.

Slijedom navedene odredbe, a ocjenjujući sve odredbe predmetnog Zakona potrebno je istaknuti da u vrijeme predmetnog upravnog postupka Zakon o porezu na promet ,nekretnina nije predviđao prestanak nastale obveze plaćanja predmetnog poreza (trenutak sklapanja ugovora - članak 14.), čak ni u slučaju raskida ugovora prije donošenja prvo-stupanjskog rješenja o utvrđivanju porezne obveze, već samo situaciju u kojoj je u roku 60 dana od dana sklapanja ugovora o prijenosu vlasništva došlo do raskida istog i u tom je slučaju porezni obveznik imao pravo na povrat plaćenog poreza.

S obzirom na to da tužiteljica nije u Zakonom predviđenom roku od 60 dana od istog raskinula ugovor (ugovor je zaključen 22. studenoga 1999., a raskinut 15. ožujka 2000.), niti pravovremeno uplatila porez, tuženo je tijelo pravilno odbilo žalbu tužiteljice jer Zakon ne predviđa mogućnost poreznog oslobođenja u predmetnom slučaju te istim nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Tumačenjem navedenih propisa na način da se u slučaju kad porezna obveza nije izvršena u zakonom određenom roku, porezni obveznik oslobađa obveze plaćanja bez ostvarenja činjenice da je ugovor raskinut u roku 60 dana od zaključenja istog, u neravnopravan položaj bili bi dovedeni porezni obveznici koji su svoju obvezu izvršili u propisanom razdoblju, ali također nisu raskinuli ugovor u roku iz članka 22. navedenog Zakona.

U svezi s prigovorom tužiteljice da je podneskom odustala od prijave poreza na nekretninu pa je trebalo donijeti rješenje o obustavi postupka, potrebno je istaknuti da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu kojim stranka može slobodno raspolagati, već o zakonom propisanoj obvezi pa slijedom toga tuženo tijelo nije bilo dužno donijeti rješenje o obustavi postupka.

Us-11201/00 od 21. 4. 2004.

Porez na promet nekretnina

Odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na promet ;nekretnina (Nar. nov., br. 69/97) propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina. Prometom nekretnina, u j smislu ovog Zakona, smatra se svako stjecanje vlasništva | nekretnine u Republici Hrvatskoj, dok je člankom 6. stavkom ;1. istog Zakona, propisano da je obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine.

Odredbom članka 14. stavka 1. navedenog Zakona, propisano je da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora, odnosno drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina.

U spisu predmeta prileži ugovor o kupoprodaji nekretnina sačinjen 12. siječnja 1999., prema kojem Z. W. prodaje, a Z. W. kupuje 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 1966, k. o. Višnjevac, i to k.č.br. 1205/4, stambeno-poslovni objekt i dvorište površine 229 čhv za ugovorenu cijenu u iznosu od 150.000 DEM, a koju se cijenu kupac obvezuje isplatiti prodavateljici po realizaciji kredita kod "B. banke" d.d.

S obzirom na to da na temelju predmetnog ugovora tužitelj stječe naplatno suvlasništvo 1/2 dijela gore navedenih nekretnina, to je porezno tijelo pravilno postupilo kad je izvršilo razrez poreza na promet nekretnina i tužitelja obvezalo na plaćanje poreza na promet nekretnina.

Istina, odredbom članka 13. stavak 1. točka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, propisano je da porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade, ne plaćaju bračni drug, potomci te posvojenici umrlog ili darovatelja.

Kako su Z. W. kao prodavateljica i tužitelj Z. W. kao kupac, zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim se tužitelj obvezao isplatiti prodavateljici ugovornu cijenu za stečeni suvlasnički dio nekretnina, to proizlazi da se radi o naplatnom stjecanju, zbog čega se ne može tužitelja osloboditi poreza na promet nekretnina jer se gornje zakonske odredbe odnose isključivo na slučajeve besplatnog stjecanja nekretnine.

Tuženo tijelo također pravilno otklanja mogućnost da se radi o fiktivnom ugovoru, te da zbog toga što nije izvršeno nikakvo plaćanje treba tužitelj biti oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina.

Naime, Zakonom o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) uređeni su bitni sastojci ugovora o prodaji. Ugovor se smatra zaključenim, odnosno sklopljenim kad se ugovorne strane dogovore o bitnim sastojcima ugovora. člankom 454. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavatelj da stvar koju proda kupcu, tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavatelju plati cijenu. Prema tome, bitni sastojci ugovor o prodaji su sporazum o stvari, predmetu prodaje i cijeni, a budući da je odredbom članka 115. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96) propisan pisani oblik, to je ugovor ; o prodaji nekretnina sklopljen u trenutku potpisivanja ugovora te kad nastaje i porezna obveza. Kako predmetni ugovor ima sve bitne elemente koje ima ugovor o kupoprodaji : nekretnina, to je tuženo tijelo osnovano zaključilo da tužitelj kao kupac, naplatnim putem stječe od svoje supruge Z. W., kao prodavateljice, suvlasništvo nekretnine za ugovorenu cijenu. Okolnost da su ugovorne strane mogle sklopiti neki drugi pravni posao nije odlučna, budući da iz podataka spisa predmeta proizlazi da su ugovorne strane sklopile upravo kupoprodajni ugovor radi dobivanja kredita te se ne može smatrati da nije sklopljen ugovor o kupoprodaji ; nekretnina, odnosno da je isti fiktivan.

Us-10498/03 od 13.10. 2004.

Porez na promet nekretnina

U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se da je tužitelj bio vlasnik stambene građevine za samce, sagrađene 1965. godine, te da je tijekom 2001. i 2003. godine na temelju ishođene lokacijske i građevne dozvole na istoj nekretnini izvršio rekonstrukciju te građevine u stambeno-poslovnu zgradu. Knjigovodstvena vrijednost zgrade na dan 31.12.2001. iskazana po žalitelju iznosila je 1.235,878,60 kn, a ukupna ulaganja iznosila su 876.371.21 kn. Dalje se navodi u pobijanom rješenju da je ista nekretnina prodana 14. 1. 2002. Gradu S. za 3.000.000,00 kn te tuženo tijelo zaključuje da je nesporno da su na navedenoj nekretnini obavljeni veliki adaptacijsko-konstrukcijski radovi, koji su bitno izmijenili vijek korištenja nekretnine i koji su znatno poboljšali unutarnju uređenost i opremljenost te za čiju je adaptaciju potrebna građevinska dozvola, to tuženo tijelo smatra da se ne radi o rabljenoj nekretnini, već da se ista mora smatrati novoizgrađenom nekretninom, pa shodno tome podliježe oporezivanju porezom na odanu vrijednost u smislu članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., od br. 47/95 do br. 73/00) i odredbom članka 9. stavka 1. Pravilnika o porezu na doda-nu vrijednost (Nar. nov., od br. 60/95 do br. 54/01).

Prvostupanjsko tijelo u svom obrazloženju navodi da je Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša S., izdao tužitelju lokacijsku dozvolu za zahvat na prostoru, rekonstrukcija prenamjena stambene građevine (P+2) u postojećim gabaritima u stambeno-poslovnu građevinu (caffe bar, trgovina mješovite robe i stanovi) za navedeni objekt, kao i da je Ured državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji, Ured za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša S., Odsjek za graditeljstvo, izdao građevnu dozvolu, a u kojoj je navedeno da se dopušta S. S. d.d., kao investitoru, rekonstrukcija prenamjena stambene građevine (P+2) u postojećim gabaritima u stambeno-poslovnu građevinu.

Nadalje, prvostupanjsko tijelo zaključuje, a pozivom na odredbu članka 9. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost i na dano tumačenje Središnjeg ureda, Porezne uprave od 9. 11. 1998., a u kojem se navodi da se u smislu odredbe članka 9. Pravilnika, novosagrađena nekretnina smatra tzv. rabljenom nekretninom na kojoj su obavljeni veliki adaptacijsko-rekonstrukcijski radovi kojima se bitno mijenja vijek korištenja nekretnine, povećanje površine, znatno poboljšanje unutarnje uređenosti i opremljenosti nekretnine te za koju je potrebna građevna dozvola.

Člankom 2. stavkom 1. točkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., od br. 47/95 do br. 73/00), propisano je da se porez na dodanu vrijednost plaća na isporuke svih vrsta dobara (proizvoda, roba, novoizgrađenih građevina, opreme i sl.) i na sve obavljene usluge u tuzemstvu uz naknadu, a koje poduzetnik izvrši baveći se svojom gospodarskom ili drugom djelatnosti.

Člankom 9. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., od br. 60/96 do br. 109/00), propisano je da se novosagrađenim nekretninama smatraju nekretnine (građevine i njihovi dijelovi) koje su sagrađene, isporučene ili plaćene nakon 31.12.1997.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao u vlasništvu stambenu građevinu, odnosno zgradu koja je sagrađena 1965. godine, a koja je sada predmet oporezivanja i da su na istoj tijekom 2001. i 2002. godine izvršeni adaptacijsko-rekonstrukcijski radovi za koje je tužitelj ishodio lokacijsku i građevnu dozvolu. Također je utvrđeno, uvidom u konto 020032-Sam KS-1 do 4K Am gr. 0200115 kao i konto 028002- lspr. Vrijednosti KS Am. Gr. 0200115 za 2001. godinu da je iskazana nabavna vrijednost 2.098.330,38 kn te je ispravak vrijednosti do 2001. godine bio 862.451,78 kn te da je sadašnja vrijednost, tj. na dan 31.12.2001. iznosila 1.235.878,60 kn.

S obzirom na utvrđeno te na odredbu članka 9. stav-ka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost da se novoizgrađenom nekretninom mogu smatrati i njezini dijelovi, kao i na odredbu članka 2. stavka 1. točke 3. Zakona o gradnji (Nar. nov., br. 52/99), a kojom je propisano da je rekonstrukcija izvođenje građevnih radova na postojećoj građevini ili poduzimanje mjera radi uspostave primjerenog stanja postojeće građevine ako se tim radovima i mjerama utječe na bitne zahtjeve za građevinu ili svojstva spomenika kulture, Sud smatra da bi u konkretnom slučaju trebalo utvrditi obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost samo na razliku novostvorene vrijednosti, tj. od kupoprodajne cijene odbiti vrijednost nekretnine na dan 31.12.2001.

Naime, činjenica je da su takvi slučajevi, gledajući u poreznom smislu, specifični u odnosu na poimanje što je novoizgrađena nekretnina u smislu članka 9. Pravilnika, gdje se navodi da su građevine ili njihovi dijelovi koje su sagrađene poslije 31.12.1997.

Budući da je navedena nekretnina u istim gabaritima postojala već ranije, tj. prije navedenog datuma, to bi bilo u suprotnosti s intencijom Zakona da se izvrši oporezivanja porezom na dodanu vrijednost i na onu vrijednost koja nije predmet oporezivanja jer je nastala prije 31.12.1997.

Prema tome, kako je odredbom članka 8. stavka 1. navedenog Zakona propisano da je osnovica poreza na dodanu vrijednost naknada za isporučena dobra, a dobrom kod novoizgrađenih građevina smatra se ono dobro koje je izgrađeno poslije 31.12.1997., to će se na dio zgrade, koji je izgrađen prije, primijeniti Zakon o porezu na promet nekretnina.

Sud nije mogao prihvatiti tvrdnju tužitelja iz tužbe da cijela predmetna nekretnina dvokatna zgrada nije novoizgrađena građevina jer da je izgrađena 1965. godine, budući da zgrada na temelju nove lokacijske i građevne dozvole o rekonstrukciji gubi svoju prijašnju bitnost i prema pravilima građevne struke postaje novi objekt, ali s obzirom na navedene odredbe Zakona i Pravilnika, valja u poreznom smislu lučiti nastanak dobra poslije 31.12.1997. i postojanje dijela zgrade prije tog datuma.

S obzirom na navedeno, Sud nije u potpunosti mogao prihvatiti ni zauzeto shvaćanje prema upravnim tijelima da je navedeni objekt u cijelosti predmet oporezivanja porezom na dodanu vrijednost.

Us-1420/01 od 25.11. 2004.

Porez na promet nekretnina

Iz spisa predmeta razvidno je da je tužitelj 8. rujna 2000. godine prijavio porez na promet nekretnina, a na temelju ugovora sklopljenog 23. travnja 1992. godine.

Postupajući prema narečenoj prijavi, uz uvid u priloženi ugovor, Porezna uprava Područnog ureda Zagreb, Ispostava Jastrebarsko, rješenjem od 28. rujna 2000. godine tužitelju je utvrdila poreznu osnovicu te visinu poreza na promet nekretnina, kao što je to naprijed navedeno.

Prigovori u tužbi nisu osnovani.

Naime, odredba članka 14. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 69/97), a koji se morao na konkretan slučaj primijeniti na temelju odredbe članka 27. stavka 1., propisuje da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora, odnosno drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina.

Odredba članka 17. stavka 1. propisuje da porezni obveznik nastanak porezne obveze mora prijaviti ispostavi Porezne uprave na području na kojem se nalazi nekretnina, u roku 30 dana od dana njezinog nastanka.

Odredba članka 23. Zakona propisuje da se glede žalbenog postupka, obnove postupka, zastare, plaćanja, prisilne na-plate i odgode plaćanja poreza te vođenja prekršajnog postupka primjenjuju odredbe Zakona o porezu na dohodak.

Slijedom iznesenog, odredba članka 100. Zakona o porezi ^ na dohodak (Nar. nov., od br. 52/95 do br. 33/00) propisuje da f pravo na utvrđivanje porezne obveze te pravo na pokretanje prekršajnog postupka zbog povreda odredaba tog Zakona, zastarijeva za tri godine nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze, odnosno u kojoj su povrijeđene odredbe tog Zakona.

Članak 101. stavak 5. Zakona propisuje da apsolutna za-stara nastupa nakon isteka pet godina od dana kada je prvi puta počela teći.

Primjena navedenih zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju, znači da se rok zastare počine računati od dana kada je porezna obveza prijavljena, a ne od dana kada je nastala, kao što to pogrešno smatra tužitelj. Tužitelj je u pravu kada u tužbi tvrdi da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora, odnosno drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina, što je u konkretnom slučaju 1992. godina, ali je radi utvrđivanja poreza na temelju članka 17. Zakona o porezu na promet nekretnina, tužitelj bio dužan taj ugovor i prijaviti radi utvrđivanja porezne obveze. Kako je među strankama nesporno da to nije učinjeno tada nego tek 2000. godine, to zastarni rok počinje teći nakon isteka i godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze, a to je 2000. j godina, što propisuje članak 100. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak, te je stoga pravilno postupilo drugostupanjsko tijelo kada je tijek zastare počelo računati kao što je to navedeno u obrazloženju osporenog rješenja.

Us-1574/01 od 17. 2. 2005.

Porez na promet nekretnina